Položaj nacionalnih manjina u Srbiji u poslednje vreme povremeno je bio u centru pažnje, na primer, prilikom izrade i usvajanja Akcionog plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, ili kada je Hrvatska pokušala da blokira otvaranje poglavlja 23 i 26 u pregovorima Srbije sa EU.
Pažnju svakako zaslužuje i druga strana ovog svojevrsnog binoma manjinske politike koja se odnosi na položaj Srba u zemljama okruženja.
Jedna od karakteristika tog položaja je pad broja Srba u regionu. Posmatrano samo u razmaku između dva poslednja popisa stanovništva, Srba je u Rumuniji manje za oko 18 odsto, u Hrvatskoj za 7,4, u Crnoj Gori za tri procenta itd. Ova pojava koja je, između ostalog, rezultat smanjenog nataliteta, asimilacionih procesa, jednim delom odlaska u zemlje EU itd., ima dvostruko nepovoljne efekte. S jedne strane, smanjuje se ukupan korpus srpskog naroda, a s druge u većini zemalja okruženja srpska zajednica gubi na svojoj relevantnosti koja, između ostalog, zavisi i od njene brojnosti.
Od zemalja u okruženju status Srba je relativno zadovoljavajući u Rumuniji i Mađarskoj. Sa obe zemlje Srbija ima potpisane bilateralne sporazume o zaštiti manjina i na toj osnovi formirane međuvladine mešovite komisije. Srbi u Rumuniji imaju jedno garantovano mesto u parlamentu, a u Mađarskoj zastupnika tj. portparola bez prava glasa ali sa pravom da učestvuje u diskusiji i iznosi mišljenja o manjinskim pitanjima. U obe zemlje postoji obrazovanje na srpskom jeziku, podstiču se kulturne aktivnosti itd. U ostalim zemljama, međutim, Srbi se suočavaju s problemima statusne i institucionalne prirode, s teškoćama u obrazovanju i informisanju na maternjem jeziku itd.
U Sloveniji Srbi nisu priznati kao nacionalna manjina, u Albaniji su to priznanje dobili tek u aprilu ove godine, u Bugarskoj su sve manjinske zajednice, pa i Srbi, tretirani kao Bugari različitog etničkog porekla, dok u Crnoj Gori nemaju definisan status budući da po svojoj brojnosti (28,7 odsto) prevazilaze okvir nacionalne manjine (do 15 odsto stanovništva), a nisu priznati kao autohton ili konstitutivan narod.
U Sloveniji, Albaniji i Bugarskoj nema nastave na srpskom jeziku u javnim školama, a u Hrvatskoj, Rumuniji i Makedoniji postoje problemi u vezi sa radom tih škola (zbog njihovog gašenja, nedostatka udžbenika, neadekvatnog nastavnog kadra i sl.). Medija na srpskom jeziku koje bi finansirala država nema u Sloveniji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. U Sloveniji nije adekvatno rešeno pitanje tzv.izbrisanih građana, među kojima je najviše Srba.
U Hrvatskoj je izbeglim licima srpske nacionalnosti oduzeto 30.000 stanova na kojima su postojala stanarska prava. Povratnici ostvaruju stambeno zbrinjavanje pod nepovoljnim uslovima a cene otkupa stanova su znatno više od tržišne vrednosti. Izbrisanih prebivališta građana Hrvatske, srpske nacionalnosti, od 2011-2017, više je od 67.000, a negativne posledice toga videćemo tek nakon narednog popisa stanovništva 2021. godine. Pored toga, ne sprovodi se zakonska odredba po kojoj Srbi imaju pravo na zapošljavanje u državnoj administraciji i lokalnoj samoupravi proporcionalno udelu svoje manjinske zajednice u ukupnom stanovništvu. Škole srpske nacionalne manjine još uvek nisu zvanično registrovane, ne poštuje se odedba da se u gradovima i opštinama u kojima živi trećina Srba nazivi mesta, ulica i institucija ispisuju i na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom itd.
Sve ovo ukazuje da pitanje poštovanja prava srpske manjine treba permanentno da bude na agendi bilateralnih susreta na visokom političkom nivou. Potrebno je i da se naše nadležne institucije time stalno bave i više angažuju. U tom smislu trebalo bi nastojati da Srbi u Sloveniji budu priznati kao nacionalna manjina, da se sa Albanijim, gde je donet okvirni zakon o nacionalnim manjinama, zaključi bilateralni sporazum i formira mešovita komisija za zaštitu manjina, da se u radu postojećih međuvladinih mešovitih komisija ispuni naš deo preuzetih obaveza kako bi se njihove sednice redovno održavale, što sada nije slučaj (šest godina nemamo sednicu sa Rumunijom, tri godine sa Hrvatskom, dok sa Makedonijom do sada nismo održali ni jednu zajedničku sednicu). Trebalo bi za duži period definisati i način institucionalnog praćenja Srba u regionu (do 2012. to je bilo Ministarstvo vera i dijaspore, od 2012-2014. Kancelarija za dijasporu i Srbe u regionu, a danas je to Uprava za dijasporu i Srbe u regionu u Ministarstvu spoljnih poslova).
Dr Dragomir Radenković, ambasador u penziji