Politika - Pogledi, 25. mart 2019.
Odnosi Srbije i Hrvatske od nesumnjive su važnosti za obe zemlje, za mogućnosti i perspektive njihovog razvoja, za mesto i značaj koje one imaju u regionu. S obzirom na relativno mala nacionalna tržišta i ograničene resurse one su objektivno upućene jedna na drugu. Međutim, i pored očigledne potrebe za normalizacijom, srpsko-hrvatski odnosi i dalje su na niskom nivou. U periodu od 2015. do 2019. realizovane su samo dve zvanične bilateralne posete (predsednika Vučića i ministra spoljnih poslova Dačića Hrvatskoj) a nizak nivo političkog dijaloga opredelio je nivo saradnje i u drugim sferama.
Rešavanje zajednički identifikovanih otvorenih pitanja, koja se odnose na nestala lica, granicu, povratak i status izbeglih lica, sukcesiju, manjinska prava i povraćaj kulturnih dobara, svakako bi doprinelo unapređenju bilateralnih odnosa. U navedenim oblastima, međutim, do sada nije bilo znatnijeg napretka ili su ostvareni samo neznatni pomaci.
U pogledu pitanja nestalih dinamika je nezadovoljavajuća do čega je dodatno dovela hrvatska strana prošlogodišnjom inicijativom za donošenje novog pravnog okvira saradnje što će usporiti rešavanje ovog pitanja. Prethodno je 2017 došlo do šestomesečnog zastoja u radu nadležnih komisija, nakon prekida konferencije o nestalim licima iz celog regiona izazvanog hrvatskom tvrdnjom da je Srbija glavni vinovnik problema.
U pitanjima razgraničenja nije bilo nikakvog napretka, a međudržavna komisija se ne sastaje od 2011. godine. Hrvatska strana nije odgovarala na naše inicijative za nastavak pregovora najavljujući okončanje procesa razgraničenja pred Međunarodnim sudom pravde ili putem međunarodne arbitraže.
Povratak izbeglih lica srpske nacionalnosti i pitanje njihove imovine i dalje su bez znatnijeg pomaka. Srbima izbeglim iz Hrvatske oduzeto je više od 40000 stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Umesto njihovog vraćanja Hrvatska sprovodi program stambenog zbrinjavanja koji ne može biti supstitucija za oduzeta stanarska prava. Hrvatski Sabor doneo je novembra 2018. Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, ali među brojnim kategorijama koje mogu ostvariti ovo pravo nisu i bivši nosioci stanarskog prava. Pored toga, ne primenjuje se Aneks G Bečkog sporazuma o sukcesiji koji se odnosi na prava povratnika i izbeglih Srba i rešavanje pitanja imovine između dve države.
U manjinskim pitanjima ostvaren je napredak kad je reč o pravima Hrvata u Srbiji. Prema predstavnicima Hrvatskog nacionalnog vijeća realizovano je dve trećine dogovorenih projekata (obezbeđeni su udžbenici na hrvatskom jeziku, potpisan je Memoranduma o osnivanju lektorata hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Vlada Srbije je dodelila pola miliona evra za renoviranje rodne kuće bana Jelačića ...). S druge strane, kada je reč o pravima Srba u Hrvatskoj nema znatnijeg pomaka. Ne sprovodi se zakonska odredba po kojoj Srbi imaju pravo na zapošljavanje u državnoj administraciji i lokalnoj samoupravi proporcionalno udelu u ukupnom stanovništvu, i dalje ne mogu da ostvare zakonom garantovano pravo na pismo i jezik, škole srpske nacionalne manjine nisu zvanično registrovane, na HRT još ne postoji redakcija programa na srpskom jeziku...
Suštinski uzrok loših bilateralnih odnosa treba tražiti u tendenciji ka rehabilitaciji ustaštva u Hrvatskoj, u odnosu prema Jasenovcu, počev od nastojanja da se znatno umanji broja žrtava pa do revizije njegovog karaktera i profila, u odlukama hrvatskih sudova koji su poništili presude za šest osoba osuđenih za ratne zločine u vreme NDH, u činjenici da je hrvatski Sabor pokrovitelj komemorativnog skupa u Blajburgu za ubijene ustaše i domobrane itd. Čini se da bi bilo svrsishodno preispitati naš pristup navedenim problemima u odnosima sa Hrvatskom. Naime, Srbija ima pretežno defanzivnu poziciju i uglavnom samo odgovara na prozivke hrvatske strane koja nastupa veoma ofanzivno. Činjenica je, međutim, da je u rešavanju otvorenih pitanja Srbija više uradila od Hrvatske, koja je uglavnom odgovorna i za zastoj u radu mešovitih komisija, što bi u bilateralnim kontaktima trebalo jasno predočavati i naglašavati, uz pokretanje pitanja obaveza koje Hrvatska nije ispunila.
Na rehabilitaciju ustaštva i NDH i na etnički motivisane incidente prema Srbima, naši zvaničnici reaguju saopštenjima, izjavama, verbalnim notama i protestima što ne daje rezultate. Nedostaje dubinska diplomatska aktivnost koja bi imala za cilj da se sa tim upoznaju najvažnije međunarodne organizacije (UN, EU, Savet Evrope, Evropski parlament i druge) i najuticajnije zemlje (SAD, Rusija, Kina, Nemačka, Francuska, Velika Britanija), čime bi se ujedno podržale progresivne, antifašističke snage u Hrvatskoj da se odupru talasu revizionizma i neoustaštva.
*Ambasador u penziji
Srpski spoljnopolitički krug