Cetiri srpske banke Begradska banka, Jugobanka, Investbanka i JIK bile su 1989. godine svrstane na listu 100 najvecih svetskih banaka. Bivsa drzava je imala Sluzbu drustvenog knjigovodstva, kasnije preimenovanu us Sluzbu platnog prometa, jedinstvenu instituciju za kontrolu platnog prometa i finasijskog poslovanja, koja je uzivla najveci medjunarodni ugled.
Rezolucijom Saveta bezbednosti 757 od 30. maja 1992. uvedene su sveobuhvatne mandatorne ekonomske sankcije protiv SR Jugoslavije, koje su obuvatale i potpunu zabranu platnog prometa i bankarskog poslovanja zemalja clanica UN sa nasom zemljom.
U maju 1996. godine bio sam na celu male delegacije, koja je sa kanadskim zvanicnicima razgovarala o modalitetima normalizacije bilateralnih odnosa posle Dejtonskog mirovnog sporazuma. U razgovorima sa predstavnicima kanadske EXIM banke, kanadska strana je pokrenula pitanje vracanja kredita za isporuku turbine za TE Kostolac B u vrednosti od oko 100 mil $, za koji je garant bila, ne drzava, vec Beobanka, Beograd. Pomenuta TE, inace, ni do danas nije zavrsena.
5. oktobra 2000. godine Mladjan Dinkic je sa grupom lica naoruzanih kalasnjikovima upao u Invest-banku i drzao na nisanu njenog rukovodioca, koji se od te traume ni do danas nije oporavio. Trazili su Borka Vucic, ali je ona kao mudra zena bila na drugoj lokaciji.
Pocetkom 2001. godine bio sam u delegaciji tadasnjeg MIP-a G.Svilanovica, koji je po povratku iz posete Tokiju, imao kratku radnu posetu Berlinu. Na sastanku sa nasom malobrojnom delegacijom okupio se impozantan broj nemackih zvanicnika, bankara i privrednika, na celu sa MIP Joskom Fiserom, ministrom finansija Hans Ajhelom i predsednikom Bundesbanke Fridrihom Selingom. Ministar finasija Ajhel je tom prilikom komentarisao da Srbija “ima previse banaka” i da bi joj, s obzirom na njenu velicinu i stanje ekonomije, bilo dovoljno da ima “dve-tri banke”.
Tokom posete tadasnjeg predsednika SRJ V. Kostunice Kini, januara 2002. godine, doneta je odluka o gasenju cetiri velike srpske banke: Beobanke, Jugobanke, Investbanke i Beogradske banke, kao i Sluzbe platnog prometa, Otpis dela duga prema pariskom (2003.) i londonskom klubu poverilaca (2004), za sto su postavljeni strogi finansijski i ekonomski uslovi, Srbija se stavila pod patronat MMF i time prakticno izgubila finansijsko-monetarni i ekonomski suverenitet.
Dzozef Stiglic, glavni ekonomista Svetske banke od 1996 – 2000. godine, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. godine, cetvrti najcitiraniji ekonomista uopste, u svojoj knjizi “Slobodan pad”, objavljenoj 2010. godine kaze: “ Ideologija slobodnog trzista pretvorila se u izgovor za nove oblike eksploatacije. “Privatizacija” je znacila da stranci mogu da kupuju rudnike inaftna polja po niskim cenama. To je, takodje, znacilo da oni mogu da zanju velike profite od monopola ili kvazimonopola, kao sto su telekomunikacije. “Liberalizacija trzista finansija i kapitala” znacila je da da strane banke mogu da ostvare velike dobitke na svoje kredite, a kada se krediti pokazu losim, MMF primorava (drzavu primaoca p.a.) na socijalizaciju gubitaka.”
Stiglic kaze da “kao uslov za davanje novca, MMF insistira da zemlja primalac ucini odredjene stvari. Svaka banka namece odredjene uslove zajmoprimcima da bi ojacala izglede za njihovo vracanje, ali uslovi koje namece MMF ponekad umanjuju izglede za povracaj, i cesto oni su samo labavo povezani sa kreditima. Oni mogu da budu npr. “makroekonomski” (npr. zahtev centralnoj banci za podizanje ineresnih stopa ili kresanje deficita), strukturalni uslovi ( zahtev da vlada privatizuje svoje banke) ili politicki uslovi (npr. zahtev da vlada da punu nezavisnost centralnoj banci). U celini uslovi smanjuju sirinu politickog odlucivanja. Mnoge ZUR vide ove uslove kao oduzimanje ekonomskog suvereniteta” zakljucuje Stiglic.
Vodeci ekonomski i finansijski strucnjanci, gde , naravno ne ubrajam nase slepe sledbenike neoliberalnog modela, smatraju da je do 20 procenata ucesca stranih banaka na bankarskom trzistu jedne zemlje gornja dozvoljena granica, kako se ne bi ugrozio ekonomski i finasijski suverenitet. U nasoj zemlje ucesce stranih banaka na bankarskom trzistu dostiglo alarmantnih 90%. Vecina stranih banaka okrenuta je poslovanju sa fizickim licima, odnosno sa stanovistvom. U uslovima ionako velike niskih primanja i velike zaduzenosti gradjana, svedoci smo tzv. predatorskog bankarstva, gde se gradjanima nude naoko povoljni gotovinski krediti, koji ih uvode u novi krug finansijskog ocaja. Strane banke niti imaju zelje, niti pokazuju interes za kreditiranje srpske privrede, dok istovremeno drzava nudi finasijske podsticaje i razne pogodnosti stranim “investitorima” (obezvredjena radna snaga), umesto da se okrene svojim privrednim subjektima jer su jedino oni sigurni da ce ostati da posluju u nasoj zemlji, kada isteknu obaveze drzave prema stranim “investitorima”.
U ovom trenutku drzava Srbija ima vecinski kapital samo u dve srpske banke (Postanska stedionica i Srpska banka) i manjiniski u Komercijalnoj banci (42,6%), gde se sprema da proda svoj vlasnicki udeo, i Jubmes banci (20,08%). Primera radi u Velikoj Britaniji drzava ima vlasnistvo na 70% svojih najvecih banaka. Na dugoj strani na spisku banaka u stecaju i likvidaciji Agencije za osiguranje depozita, nalazi se 20 srpskih banaka, medju kojima su Beobanka, Jugobanka, Investbanka, JIK, Poljoprivredna banka-Agrobanaka,Nova Agrobanka, Univerzal banka, PBB i Razvojna banka Vojvodine. Prvih pet banaka na listi AOD, po kazivanju nekih njihovih stecajnih upravnika, raspolazu veoma znacajnom aktivom. Pojedini nasi ugledni finansijski i bankarski strucnjaci, sa dugim iskustvom u bankarstvu i finansijama, za cije misljenje nasi zvanicni ne pokazuju bilo kakav interes, tvrde da bi iz te aktive mogla da se osnuje ozbiljna razvojna banaka Srbije, bez cega, smatraju, nije moguc ozbiljan privredni oporavak i razvoj zemlje, niti njen izlazak iz visegodisnje duboke drustvene, politicke i ekonomske krize.
Milisav Paic,
Ambasador u penziji
Predsednik Srpskog spoljnopolitickog kruga