Politika - Pogledi, 20. februar 2020.
Osnovno pitanje koje se nakon pobede Zorana Milanovića na predsedničkim izborima u Hrvatskoj u našoj javnosti s pravom postavlja je da li će i kakve efekte to imati na srpsko-hrvatske odnose, koji su već duže vreme na niskom nivou.
Sudeći po Milanovićevim izjavama tokom predizborne kampanje, čini se da se u srpsko-hrvatskim odnosima ništa bitno neće promeniti. Njegove kvalifikacije Srbije i srpskog državnog rukovodstva bile su pretežno kritičke i negativno intonirane, uz najavu da će sa srpskim vlastima sarađivati samo onoliko koliko bude morao. Kada je reč o pregovorima Srbije sa Evropskom unijom, on ne isključuje mogućnost njihove blokade, iako je u tom pogledu manje eksplicitan od Kolinde Grabar-Kitarović koja je pozivala na blokadu sve dok se ne reše otvorena bilateralna pitanja (granice, nestali, univerzalna jurisdikcija).
Na isti zaključak upućuju reakcije i konkretni potezi Milanovića u vreme kada je bio premijer (23.12.2011.-22.01.2016.). Upamćene su njegove uvredljive izjave da su „Srbija i Srbi šaka jada“, da se srpsko rukovodstvo „ponaša bahato“, zatim njegovo zalaganje za proganjanje osumnjičenih za ratne zločine na KiM, odluka da u kontekstu migrantske krize 2015. godine blokira sve granične prelaze prema Srbiji što je dovelo do privremenog „carinskog rata“ sa nepovoljnim ekonomskim ishodom za obe strane i do daljeg zaoštravanja srpsko-hrvatskih odnosa itd.
Ipak, neki akcenti iz Milanovićevog predizbornog nastupa ukazuju i na mogućnost da se u predstojećem periodu srpsko-hrvatski odnosi normalizuju i dijalog unapredi. Jedna od njegovih poruka je da su ratni sukobi na prostoru bivše SFRJ završeni, da pripadaju prošlosti, te da treba graditi mir, i u tom kontekstu bi se razvijala i ekonomska saradnja između Srbije i Hrvatske. Ovakva pozicija se kvalitativno razlikuje od pristupa Grabar-Kitarović koja je pitanje rata 90-tih godina prošlog veka stalno podgrevala, slavila tzv. Domovinski rat, nastojeći da na njemu homogenizuje što veći deo hrvatskog društva.
Milanović poštuje nasleđe antifašističkih vrednosti, protivi se jačanju i popularizaciji ustaških ideja, za razliku od bivše predsednice čiji je mandat bio obeležen rastom nacionalizma, otklonom od antifašizma i sve izraženijom ustašofilijom.
Značajan segment koji bi mogao da doprinese boljim srpsko-hrvatskim odnosima tiče se položaja srpske manjine u Hrvatskoj kojoj Kolinda Grabar-Kitarović nije poklanjala pažnju smatrajući da su Srbi u Hrvatskoj sami krivi za loše stvari što im se dešavaju. Milanović, koji ima više razumevanja za poštovanje njihovih manjinskih prava, Hrvatsku vidi kao društvo različitih, jednakih pred ustavom i zakonom, zagovarajući etničku toleranciju. Nakon izborne pobede izjavio je da će biti predsednik svih građana, kako Hrvata, tako „i onih koji to nisu“, te da niko neće biti građanin drugog reda. Za razliku od stava Kolinde Grabar-Kitarević da se o ćiriličnim tablama u Vukovaru „ne može govoriti pre nego što se zadovolji pravda i kazne ratni zločinci“, Milanović smatra da je to pitanje zakona i vladavine prava, koje se mora poštovati. Ne treba zaboraviti da se on i kao premijer zalagao za poštovanje Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma i shodno tome 2011. i 2012. godine pokretao inicijativu da se omogući dvojezičnost, odnosno ravnopravna službena upotreba srpskog jezika i pisma što, međutim, nije ostvareno zbog reakcije hrvatske desnice i HDZ. Pored toga, u svom mandatu predsednika vlade branio je pravo Srba na sopstvene škole i javno se zalagao za jednakopravnost svih građana Hrvatske.
Sa takvim pristupom Milanović, kome je podršku na izborima dao predsednik SDSS Milorad Pupovac, pobedio je u opštinama sa većinskim srpskim stanovništvom (u Vukovarsko-sremskoj, Osječko-baranjskoj, Karlovačkoj, Sisačko-moslovačkoj, Šibensko-kninskoj i Ličko-senjskoj županiji), otvarajući nadu u stvaranje bolje atmosfere za suživot, za ekonomski razvoj sredina u kojima žive pripadnici srpske zajednice, rešavanje nekih konkretnih problema sa kojima se oni suočavaju, kao što je elektrifikacija itd.
Ukoliko bi se stavovi o završetku rata 90-tih godina prošlog veka, izgradnji mira, ekonomskoj saradnji, poštovanju manjinskih prava Srba u Hrvatskoj i drugi otelotvorili u praksi, sa hrvatske strane bi bio učinjen važan korak ka normalizaciji odnosa između Srbije i Hrvatske i ka njihovom unapređenju što bi bilo od nesumnjivog značaja za obe zemlje, kao i za stabilnost regiona u kojem one imaju ključnu ulogu.
*Ambasador u penziji
Srpski spoljnopolitički krug